Komentar nedelje - The Fall of the House of Usher

 

Nakon dugo vremena ipak sam otvorio Netflix i počeo gledati Ushere. Nakon tri epizode, otišao sam na IMDb, ulogirao se i dao ocjenu 8. Nakon prvih 10-ak minuta zadnje epizode, otišao sam opet na IMDb i promijenio ocjenu u 9.

 

Prvo malo o "profi" kritičarima... Mogu otvoreno reći - neki od njih nisu gledali seriju dalje od prve epizode ili su prospavali pa ne znaju o čemu pričaju. Dat ću samo jedan primjer: kaže kritičar kako "Usheri jesu horor serija, no nema tu ničeg natprirodnog (sic!), već se sve temelji samo na jump-scareovima"... Zbilja?! Što je dotični točno gledao?! Nema ničeg "natprirodnog"?!

 

Druga stvar, koju su od kritičara preuzeli i neki gledatelji, je kako serija "nema ništa s Poeom osim imena likova".  Moja prva rečenica ovog posta je napisana upravo stoga što bez pardona tvrdim - ova serija itekako ima veze s Poeom i njegovim pričama i poemama.

 

Dakle, krenimo prvo od onoga što odmah upada u oči - gluma. Gluma je fantastična. Da, očekujete u svakom filmu i seriji da glumci odrade dobar posao, no Usheri doista djeluju "živi" (dok ne stradaju ). I da, Mark Hamill nikad nije izgledao zlokobnije - mislim da je ipak prešao na mračnu stranu Sile.

 

Bio sam skeptičan prema formatu "svaka epizoda - jedna priča (poema)", a sve uobličeno u poznatu priču Pad kuće Usher, no sve je to iznenađujuće dobro izvedeno. Od same ideje da se pola prve epizode praktički nastavlja tek nakon 10-ak minuta zadnje epizode, a sve ostalo je razgovor između Rodericka Ushera i Augustea Dupina pa do činjenice da članovi obitelj Usher nose imena likova iz drugih Poeovih priča i pjesmi.

 

Subjektivno, možda najslabija adaptacija priče je Maska crvene smrti. Gotovo cijela adaptacija same priče svedena je na 5 minuta. I dok u priči umiranje Prosperovih gostiju djeluje dramatično, ovdje je to svedeno na pucanj prstima. Ne pomaže niti to što je lik Prospera toliko sličan sinovima novokomponiranih bogataša s ovih naših prostora, ali svaka čast Sauriyanu Sapkotu na ulozi.

 

Svi (OK, skoro svi) Usheri su krajnje antipatični i zapravo niti u jednom trenutku ne suosjećamo s njima. Još ne mogu odlučiti je li to bilo dobro ili loše. Postoje izuezeci, naravno - Napoleon je jedan od rijetkih s empatijom i ljudskosti, a s Fredericom suosjećamo ispočetka jer je osoba koju drugi iskorištavaju, dok ga, kasnije, u potpunosti ne preuzmu droga, ludilo i ljubomora. 

 

Možda bi se moglo prigovoriti redoslijedu kojim Flanagan ubija likove - Ubojstvo u Rue Morgue je jedina epizoda koaj me iznenadila jer sam očekivao da žrtva bude netko drugi. Kate Siegel je naprosto bila fantastična i lik Camille, koja je valjda najbeskrupuloznija kopija svog oca i tetke, trebao je potrajati koju epizodu duže. No, opet, možda bi se onda razvodnio? Tko zna.

 

Skakanje iz sadašnjosti u prošlost je izvedeno sjajno, uvijek dodajući neku novu dimenziju likovima. Potencijalna zamjerka je lik Rodericka Ushera - dok u prošlosti djeluje poprilično pasivno i kao lutka na koncu, u sadašnjosti je odlučan i snažan. Taj prijelaz nije najbolje izveden - odnosno, kao da je zaboravljen. 

 

Osim što je serija kvalitetna adaptacija Poeovih djela prilagođenih današnjci, serija se u više navrata referira na ostale Poeove priče koje su ovdje prisutne samo kroz imena likova, ali i njegoa fobija i česta tema likova koji su živi zakopani. Pa tako priču o Arthuru Gordonu Pymu saznajemo kroz razgovore koje vode glavni likovi ili Dupin - koji je književni prototip svih kasnijih fiktivnih detektiva, a ovdje je javni tužitelj - njegovu književnu stranu vidimo kada dedukcijom točno pogađa sve u vezi Rodericka i Annabel Lee prilikom dolaska u njihov stan. Možda bi bilo i zgodno da su majku Roderiscka i Madeline nazvali Ligeia ili Berenice? 

 

Spomenuo sam da serija ima, bez sumnej, nadnaravne elemente, no to je odmak od Poea. Gotovo sve Poeove priče mogu se tumačiti kroz i prizmu stvarnosti, ali i kroz nadnaravno, s time da je ovo prvo puno uvjerljivije tumačenje. Kod serije te dvosmislenosti nema - odnosno, ona nepobitno pada u vodu nakon prvih nekoliko epizoda.

 

Poseban osvrt na dvije glumice - Willa Fitzgerald je opako neodoljiva kao mlada Madeline. Istinska personifikacija privlačnosti zla. Margot Robbie je dobila, bar kod mene, konkurenciju. 

Druga glumica je talentirana djevojčica Kyliegh Curran kao Lenore. Učinilaje taj lik posebno simpatičnim i dragim - samim time i posebno tragičnim.

 

Seriji se mora priznati i karikiranje i "bockanje" filsmke industrije - od momenta kad Roderick traži da mu "poboljšaju" sliku s nadzorne kamere, a Pym mu kaže kako je to nemoguće, preko Fredericka koji od Lenore traži da hakira mobitel, na što mu ona kaže da to rade hakeri, a ne tinejdžeri kao u filmovima pa do Madelininog monologa u kojem kaže kako bi se većina problema u svijetu moglo riješiti kad bi se prestali snimati filmovi i serije na godinu-dvije, a da se taj novac da potrebitima... 

 

Sam kraj je hommage klasičnim adaptacijama Pada kuće Usher. Dok dvoje glavnih protagonista umiru daveći jedno drugo, cijela kuća se ruši dok Dupin pokušava pobjeći iz nje... 

 

Za kraj, serija je odličan materijal za one koji se još nisu sreli s Poeom, ali i za njegove ljubitelje koji su pročitali i pogledali sve što se do sada moglo, a traže nova viđenja starih priča.