All of Us Are Dead - Zombie sa fudbalerkom

Tipična, a rekao bih i normalna reakcija na sam pomen zombie serije, je: "Oh ne, zar opet?". No iskustvo zvano The Walking Dead, bar prvih pet-šest sezona, govori nam da koliko god ljudi gunđali u komentarima, zombie serije imaju jako široku publiku. A da ne govorimo da su zombie teme postale svojevrsni trade-mark korejske kinematografije. Nakon Busanhaeng, Kingdom, #Saraitda, Bando, stvarno se može govoriti o korejskom zombie podžanru. Glavna odlika je brutalna akcija i nevjerojatno brzi i opaki zombiji. Gotovo olimpijci, u odnosu na tradicionalne uporno glavinjajuće kreature u zapadnjačkoj zombie kinematografiji. Ni u Jigeum Uri Hakgyoneun ("All of Us Are Dead"), zombiji nisu ništa manje sporiji, niti manje brutalni, dapače. Novost je u ovoj seriji što je uzrok zombie-outbreaka ljudska namjera. Nije pobjeglo iz laba, već je ogorčeni otac biolog stvorio virus Jonas iz ogorčenja. Što nas pak dovodi do još jedne značajke ove serije, to je korejska posvećenost uspjehu u poslu/školi, što dovodi do otuđenja i jaza između odraslih i teenagera. Manje uspješni su često na rubu društva, u školskim uvjetima to su često nasilnici...

Srednja škola Hyosan, bila je tipična korejska srednja škola, gdje djevojke nose školske karirane suknje, a mladići karirane hlače i kravate. Od uobičajene korejske uniformnosti zajednice do nulte točke zombie outbreaka stoji profesor biologije, naučnik Lee Byeong-chan. On užasnut patnjom maltretiranog sina srednjoškolca, kojeg uporno ponižavaju školski nasilnik Yoon Gwi-nam i njegova bagra, stvori virus koji bi njegovom sinu pomogao da se obrani. Umjesto toga, njegov sin postaje nulti zombie, a zombie apokalipsa kreće od Hyosan gimnazije, te se nezaustavljivo širi po čitavom gradu. Grupa učenika koji imaju sreću da se na početku uspiju izolirati i bježati po školi od sada već gomile zombija, odluči da preživi po svaku cijenu ili barem skupo proda svoju kožu. Grupica je poprilično raznolika, od bitange i princeze, Lee Su-hyeok i razredne štreberice Choi Nam-ra, do dobrice Lee Cheong-san i njegove kolegice od malih nogu Nam On-jo. Sve klase korejskog društva zastupljene su malenoj grupici koja se bori za život po hodnicima i učionicama goleme zgradurine Hyosan gimnazije. 

Osim od brzih i neumoljivih zombija, grupica pati i od unutarnjih tenzija. Mala bogatašica Lee Na-yeon nikako se ne može prilagoditi grupi. Njena meta je siromašni Han Gyeong-su, najbolji prijatelj Lee Cheong-sana. Nakon njene spletke dobra duša Han Gyeong-su postaje žrtva zombija a mala grupica se privremeno raščlanjuje. Nasilnik Yoon Gwi-nam je na neki način i začetnik zombie apokalipse, no ujedno je i prvi mutirani zombie. Dijelom čovjek, dijelom zombie, on je vrhunska zla mašina, a grupa preživjelih se ponovo poveže u nastojanju da nekako prežive dok pomoć ne stigne. A pomoći niotkuda...

Ovo je tek početak, siže početka od čak dvanaest jednosatnih epizoda prve sezone. Čim napišem prve sezone, jasno je da bude i druge, s obzirom na to da zadnja epizoda nudi očitu mogućnost nastavka. No s druge strane, tko voli da sezona ima glavu i rep, neka ne brine. Sezona ima closer, a cliffhanger je pametan jer samo ostavlja odškrinuta vrata, a ne završava  s to be continued...

Tehnički gledano seriji Jigeum Uri Hakgyoneun, seriji se ne može ništa predbaciti. Brutalno i krvavo, kako smo već navikli od korejskih zombie prethodnika. Tempo je silan, nevjerojatan. Od maltene prve scene, nema predaha. Nema tu sadnje mladog luka iza barikada, kao u The Walking Dead. Nema ni borbe između preživjelih. Uglavnom se bije prsa o prsa, dok se grupica preživjelih smanjuje i smanjuje. Otpočetka je jasno da nema nedodirljivih. I tu su autori serije Lee Jae- kyoo, Chun Sung-il, Kim Nam-su dosljedni, do zadnje epizode. Ono što je pak uočljivo kao nedostatak je naravno dužina. Čak dvanaest jednosatnih epizoda, puno previše. Jurcanje po školi dvanaest sati? Ono malo događanja izvan škole s par nabacanih likova ne može pripomoći da serija ne gubi konciznost. Red jurnjave, pa red emotivnih trenutaka između srednjoškolaca, malo suza, malo ljubavnih očitovanja. Pa red jurnjave, pa red emotivnih trenutaka mladih ljudi koji se vole. Ili ne vole. Pa red jurnjave po tko zna kojoj po redu učionici, laboratoriju, knjižnici, zbornici. Pa red ridanja, plača, priznavanja ljubavi. Pa opet jurnjava. Puno je toga, previše. Od viška nekada glava boli. Da se nekako naguralo sve u maksimalno šest do osam epizoda, još nekako. No dvanaest je bar četiri epizode previše. Na kraju Vam dođe da uletite u školu Hyosan i sami napravite reda.

Od zamorne borbe prsa o prsa osvježenje dolazi u liku podloga, okrutnoga Yoon Gwi-nama. Zombie nasilnik, mutant u obličju mršavoga antipatičnog teenagera s fudbalerkom. Toliko je iritantno uporan da dokrajči Lee Cheong-sana i njegovu ekipu da na kraju počnete potiho navijati za njega. Ako bude druge sezone gledat ću je samo ako je Yoon Gwi-nam, nekako preživio kovitlac događaja u zadnjoj epizodi, gdje se ne zna tko koga više roka. No ne želim spojlati, nego prepuštam Vama odluku da li budete pobijedili prezir prema- zombi-ima-ih-već previše snimljenih, te odlučili malo odmoriti od što je pisac htio da kaže Oscarovskih dana u godini. Ako se odlučite pogledati frenetičnu borbu s krvožednim korejskim olimpijcima zombijima, dobro. Ako ne, opet dobro, hoću reći toliko dobra ipak nije.