10 distopijskih filmova – tematski prikladno štivo za samoizolaciju

Obzirom da nas je dočekalo vrijeme karantene i samoizolacije, primorani smo ostati u kućama više no što smo navikli, što nam je, kao uživateljima u filmskim kadrovima, poprilično dobar razvoj situacije. Naravno, neću umanjivati težinu situacije i reći kako je nekom svanulo dok je drugom smrknulo, ali svakako je u cilju ostati pozitivan i iskoristiti ono najbolje od situacije – u ovom slučaju – zavaliti se u omiljenu fotelju ili leći na omiljeni kauč, upaliti grijanje ili naložiti vatru, spremiti si kokice i uživati, onoliko koliko možemo.
A s obzirom na konkretan razlog samoizolacije i na fikcijska distopijska društva koja nastaju uslijed raznih pošasti, katastrofa i inih nepogoda, u narednim redovima donosim svojevrsnu osobnu listu 10 distopijskih filmova koji su mi ostali u najboljem sjećanju. Lista nije rangirajuće prirode i redoslijed je potpuno nasumičan.

Kôkaku Kidôtai (1995.) – Mamoru Oshii

Radnja japanskog kultnog animea iz 1995.,  po kojem je naknadno snimljen i američki film istog naziva sa Scarlett Johansson, odvija se u 2029. godini, kada je većina čovječanstva „poboljšana“ kibernetičkim usadcima/augmentacijama. U središtu priče nalazi se Matoko Kusanagi, kiborg/agent koja pokušava ući u trag misterioznom hakeru Puppet Masteru, pritom kontemplirajući o svom mjestu na Zemlji i osjećaju nepripadanja nečemu.
Koliko akcijski, toliko i filozofski, praćen glazbom simfonijskog orkestra koju je potpisao Kenji Kawai i koja je toliko upečatljiva da ju je nemoguće ne primijetiti, Kôkaku Kidôtai je obavezno štivo za sve ljubitelje distopijskog sadržaja, a poglavito one koji vole cyberpunk. 

Never Let Me Go (2010.) – Mark Romanek

Filmska ekranizacija novele „Never Let Me Go“, britansko - japanskog pisca Kazuo Ishiguria, koji je 2017. godine dobio Nobelovu nagradu za literaturu, a čija se radnja odvija u alternativnoj verziji 20. stoljeća, u kojemu je ljudski život produžen podsredstvom organa koje za ljude u svojim tijelima „uzgajaju“ klonovi.
Fokus priče upravo i jeste stavljen na troje klonova (Carey Mulligan, Keira Knightley, Andrew Garfield) i njihov život od djetinjstva pa do trenutka u kojem moraju umrijeti kako bi netko drugi mogao živjeti. Ono što donosi moralnu dilemu i težinu samoj priči je činjenica kako klonovi također osjećaju i međusobno se zaljubljuju i vole, te shodno tome, Never Let Me Go postaje priča o ljubavi koja se nije smijela dogoditi i nastavno na nju, priča o tragičnom i neizbježnom gubitku.

Planet of the Apes (1968.) – Franklin J. Shaffner

Iako su Planet of the Apes iz 21. stoljeća uistinu kvalitetno napravljeni akcijski filmovi i generalno sam uživao gledajući ih, na mene je drastično veći učinak ostavio upravo Planet of the Apes iz 1968. godine. Znam da sam bio klinac s možda i nepunih 10 godina života i ono što mi se tad urezalo u sjećanje je slika Kipa sloboda kako stoji na plaži. Nisam tada potpuno shvatio poantu filma, iako je ona, u suštini, vrlo jednostavna.
Nakon više godina u hibernaciji, austronauti se bude i njihov se brod (svemirski) ruši na njima nepoznatom planetu. Nedugo nakon toga, postaje jasno kako planet na koji su stigli vode majmuni u uređenom društvu nalik nekadašnjem ljudskom.
Ipak, astronaut Taylor (Charlton Heston), šetajući se po obali, naposljetku ugleda Kip slobode i tada mu postaje jasno kako planet na koji je stigao nije nekakav slučajni planet na koji se brod urušio već da je planet na koji je stigao upravo Zemlja, uništena pod vodstvom ljudi. Stilom akcijski film, „Planet of the Apes“ je u suštini metafora za način na koji vodimo planet i ujedno suptilni poziv da promijenimo načine. 

The Lobster (2015.) – Yorgos Lanthimos

Crna satira/komedija iz 2015. smještena u apsurdnom distopijskom društvu u kojemu samci imaju 45 dana da nađu partnera/partnericu ili će u suprotnom biti potjerani u šumu u kojoj će ih potom loviti i ubiti lovci, odnosno ljudi koji su u vezi ili su još uvijek u onih 45 (plus dodatnih) dana.
45 dana koje samci imaju na raspolaganju odvijaju se u hotelu u kojem je cilj naći srodnu dušu, a kako bi potakli samce na brže djelovanje, u hotelu se služe apsurdnim metodama: zabranjeno je masturbiranje, a spremačice su ciljano provokativno odjevene kako bi uzbudile samce.
Isto tako, u šumi djeluje potpuno drugo društvo, sačinjeno od ljudi koji nisu mogli naći partnera/partnericu i koji su ostali samci te su prognani iz hotela i koje je, suprotno očekivanom, strože od društva u hotelu, te je unutar istog zabranjen seks, poljubci i intima.
Colin Farell i Rachel Weisz su fantastični u ovoj crnoj satiri ukrašenoj fantastičnim apsurdom koja se naposljetku pretvara u jednu od čudnijih ljubavnih priča.

The Matrix (1999.) – Wachowskis (Lana i Lilly)

Ne mogu ne spomenuti vjerojatno najpoznatiji od ovdje opisanih, The Matrix, mainstream gigant iz 1999. kojeg su potom popratila dva dodatna dijela i koji je samim izlaskom postao kultnim filmom.
Radnja se odvija u svijetu koji je umjetno stvoren, odnosno računalno simuliran, dok stvarnim svijetom upravljaju strojevi koji imaju svijest.
U središtu pozornosti glavni je protagonist Neo (Keanu Reeves), računalni programer koji otkriva „grešku u dizajnu“ i koji potom postaje vodeći borac u borbi za povratak stvarnog svijeta ljudima.
Ciljano više naklonjen stilu već samom sadržaju, The Matrix je skup animea, video igara, shaolin kung fua i teorija zavjere u jednom koji u svemu tome svejedno uspijeva izgledati potpuno suvislo. Uz to, stari graciozno i s godinama mi postaje sve bolji.  

Gattaca (1997.) – Andrew Niccol

Sci-fi film smješten u alternativnoj verziji nedaleke budućnosti u kojoj su gotova sva djeca proizvedena u laboratoriju, kako bi se suzbile sve moguće nesavršenosti u/na njima i kako bi potom izrasli u savršene odrasle ljude.
Središnji lik Gattaca je Vincent Freeman (Ethan Hawke), dijete koje je začeto prirodnim putem, zbog čega mu se predviđa kraći životni vijek i vjerojatna oboljenja i kao takvom, automatski ga sljeduje lošiji posao koji potom uvjetuje i lošiji status.
Ipak, iako označen inferiornim od strane društva/zakonodavstva, Vincent je ambiciozan i pokušava ostvariti karijeru navigatora u svemirskim letovima, pritom skrivajući vlastiti identitet.
Sa središnjom temom borbe protiv sustava, „Gattaca“ se bavi temama poput izoliranosti i odbačenosti, te jasnog dijeljenja ljudi na podobne i nepodobne, pritom ukazujući na mane društva koje su i danas prisutne u manje striktnim obličjima.

Snowpiercer (2013.) – Bong Joon-Ho

Sci-fi triler korejskog redatelja Bong Joon-Hoa, najpoznatijeg po Oscarom nagrađivanom Gisaengchung. Radnja filma odvija se u vlaku naziva Snowpiercer, u kojem je smješteno svo preostalo čovječanstvo, nakon što je većina umrla od posljedica borbe s globalnim zatopljenjem. Vlak je podijeljen na vagone koji zapravo označavaju klasne razdjeljenosti, sa siromašnima koji se nalaze na samom kraju vlaka, grcajući u bijedi i gladi i kojima ulaz u prednje vagone ne dopuštaju stražari, te sa bogatima koji se nalaze u prednjim vagonima vlaka i koji žive luksuznim životima.
No, kao što to obično biva u fikciji, takvo nešto ne traje dugo i ono što slijedi je krvava revolucija koju predvodi Curtis Everett (Chris Evans) i koja će označiti pobunu protiv elitnijeg dijela vlaka. Vizualno atraktivan, Snowpiercer je akcijski triler kojemu je glavna tema klasna razdjeljenost u teškim trenucima i apsolutni izostanak empatije u ljudima koji nisu pogođeni neimaštinom.

Children of Men (2006.) – Alfonso Cuaron

Children of Men se odvija u nedalekoj budućnosti, u 2027. godini, u kojoj je čovječanstvo na rubu izumiranja, nakon što se Zemlji dogodila potpuna neplodnost i nakon što se 18 godina nije rodilo niti jedno dijete.
U glavnoj ulozi nalazi se Clive Owen, koji tumači Theo Farona, nekadašnjeg aktivista kojemu je dijete preminulo uslijed epidemije gripe iz 2008. godine i čija zadaća postaje na sigurno odvesti ilegalnu izbjeglicu Kee (Clare-Hope Ashitey) za koju se ispostavi da je prva osoba koja je uspjela zatrudnjeti.
Children of Men“ je priča o nadi i vjeri nekolicine u doba u kojemu su iste potpuno iščezle – ljudi koriste nastalu situaciju za osobni prosperitet; u skoro dva desetljeća svijet je pogodilo beznađe i proširila se globalna depresija.
Children of Men je svojevrsna metafora depresije – tmuran i mučan sa minijaturnim svjetlom na kraju tunela – pruža mogućnost da iz njega/iz nje izađemo bolji i jači. Navjesnik je boljeg doba – priča koja govori o onim dobrim ljudima u lošim vremenima koji učine da sve ostane dobro. 

Minority Report (2002.) – Steven Spielberg

Cyberpunk akcijski triler čija se radnja odvija u Washingtonu, u 2054. godini, u kojoj je stopa ubojstava svedena na nulu.
Washingtonska policijska jedinica PreCrime sprječava ubojstva prije no što se ona dogode, uz pomoć mutiranih ljudi koji putem vizija bivaju upozoreni o budućim pokušajima ubojstava.
Sukladno tome, ljudi bivaju optuženi za zločin koji nisu počinili, iako po uhićenju oni tvrde kako nisu učinili ništa – što je načelno istina.
Ipak, radnja filma se zahuktava nakon što John Anderton (Tom Cruise), šef jedinice, biva okrivljen za ubojstvo koje će počiniti.
Minority Report se bavi sukobom osobnog izbora i slobodne volje nasuprot unaprijed određenih događaja na koje je ne moguće utjecati, te samom prirodom zadiranja u tuđu privatnost u naprednim društvima koja su tim načinima neminovno osuđena na stvaranje totalitarističkog društva, pa makar i bilo u cilju sprječavanja zločina.    

Blade Runner / Blade Runner 2049 (1982./2017.) – Ridley Scott/Denis Villeneuve

Apsolutni gigant svog žanra, kultni Blade Runner i njegov mlađi srodnik, Blade Runner 2049 su najpoznatiji proroci futurističke apatije, nihilizma i konzumerizma. Ujedno su i fantastični epovi o izoliranosti i nepripadnosti - Malo tko je tako dobro pokazao kako samoća izgleda kao što je to pokazao Blade Runner.
Izoliranost i samoću, bila ona u napućenom Los Angelesu ili uništenom i sablasnom Las Vegasu, dodatno naglašava mračni i atmosferični soundtrack Vangelis, odnosno Benjamina Wallfischa i Hansa Zimmera, meditativan na trenutke – pruža snažan doprinos u putovanju kroz mračnu budućnost.
Iako obučeni u sci-fi akcijsko ruho, sa središnjim likovima – lovcima na replikante Rickom Deckardom (Harrison Ford), odnosno K-om (Ryan Gosling), Runneri su filozofski filmovi koji se ozbiljno bave tematikom otuđenosti, izoliranosti i samoće i obavezno su štivo kako za ljubitelje žanra, tako i za sve ostale ljubitelje filmske umjetnosti.

Dodatne preporuke za distopijske filmove:

V for Vendetta
Mad Max
A Clockwork Orange
The Truman Show
Escape from New York 
/ Escape from L.A.
Total Recall
Fahrenheit 451
Nineteen Eighty-Four
The Hunger Games
Brazil
12 Monkeys
Akira
The Road
Dark City

  • Komentari (4)

Za komentarisanje morate biti prijavljeni!

  • dzems0
    member
    26.03.2020. 18:47
    Ali lobster...
  • cipiflesh
    Translator
    26.03.2020. 17:59
    Odlične preporuke!
  • JoxerTM
    eXtreme member
    26.03.2020. 17:45
    Lobster?
    Dajte ljudi molim vas... Debilizam i distopija nisu jedno te isto.

    Mile je dobro dodao iako Watchmen i nije baš distopijski. Počnite sa idiokracijom.