A PRIVATE WAR - Ne postoje stari, a odvažni...

Datuma 22.2.2012. u Homsu, Sirija, poginula je Mary Colvin, ratna reporterka Sunday Times. U trenutku pogibije bila je meta Asadovog ciljanoga napada, jer je netom prije uživo imala javljanje za CNN, u kojem je svjedočila o 28.000 (da dobro ste pročitali) civila, uglavnom žena i djece u opkoljenom Homsu. S time je srušila Asadove tvrdnje da njegova vojska napada samo vojne, pobunjeničke ciljeve. Tko je bila žena koja je išla na najgora ratišta i stratišta, uglavnom brinući da istina o ubijenim civilima dopre do razmaženoga Zapadnoga mijenja, iliti kako bi ona rekla: „Do ljudi koji drže dijetu jer su debeli a ne gladni“.

Godine 2001. Mary je bila na teritoriju Tamilskih tigrova. Jedna jedina reporterka kojoj je to omogućeno, zbog njezine istinoljubivosti i nepodilaženja Vladinim izvješćima. U trenutku dok se sa malom skupinom Tigrova probijala iz obruča, Vladine snage žestoko su napale. Mary je izgubila lijevo oko. To je postao njen zaštitni znak. Pirat Mary, kako je sebe voljela nazivati dok se opuštala uz ogromne količine alkohola. A opuštala se često. Bolovala je od PTSP-a. To zaista ne čudi, jer se nagledala užasa, od Iraka do Libije. Užasa kakve teško ijedno ljudsko biće može zamisliti. Senzibilitet žene u tijelu neslomljivoga borca za pravdu, vodio je neumitno ka kraju koji je opisan u članku Marie Brenner: „ Mary Colvin's Private War“. Članak je objavljen 2012. godine u magazinu Vanity Fair, a po njemu je nastala ova biografska ratna drama. Može se reći ratna, jer uglavnom prati „ratni put“ ove hrabre reporterke, koja je marila više za druge no za sebe.

Rosamund Pike. Teško mi je nešto pametno reći o njenoj „fizičkoj“ predstavi Mary Colvin. Intenzivna gluma, najbolje je tako opisati. Uostalom sama Mary je bila osebujna žena, nimalo nalik našoj uobičajenoj predodžbi o ljepšem spolu. Namjerno ne koristim riječ „slabijem spolu“, jer je bila odlučnija i hrabrija od većine muškaraca na ovome našem jadnom i surovom Planetu, gdje djeca ginu i dan danas u slavu Boga rata i njegovih zemaljskih tumača smrti. Mary je bila žena koja je išla dalje od svojih muških kolega. U svemu. Kada je pila, onda je pila. Kada joj se ševilo, ševila se. Nije bila žena koncepta. Bila je slobodna. I autodestruktivna. To je razumljivo, jer oprezan i pametan čovjek ne bi tako srljao u lavlju jazbinu.

Eto, malo sam možda i pretjerao u veličanju ove neobične žene koja je definitivno ostavila traga u novinarstvu. Osim Rosamund Pike vrijedi spomenuti i još jednu jaku osobnost. To je Charlize Theron. Ona je producentica, a pošto se sama nije uhvatila naslovne uloge, čini mi se da bi Rosamund Pike, mogao biti upravo njen izbor za glavnu rolu. Nije odmoglo ni iskustvo Rosamund Pike, koje potonja vuče iz filma Beirut, još jedne ratne drame koja se bavi događanjima na Bliskom istoku.

Da ne hvalimo samo Rosamund Pike, režiser Matthew Heineman je učinio jako dobar posao. Usredotočio se na realni životni put osebujne Mary, te ga prenio vjerodostojno bez pretjerivanja. Niti uljepšavanja. Dodatno je zaslužio pohvale jer mu je to prvijenac. I odmah vruća roba. Film koji je zahtjevan po svemu, a naročito po terenskom radu (pustinje Jordana). Film nije nikakav blockbuster. Na blagajnama ja zaradio samo 3.8 milijuna dolara. No ako nema takvih filmova, čemu onda sve to? Dok neki stoje u redu za nabaviti karte za Godzilla: King of the Monsters, djeca u nekoj polusrušenoj zgradi gladuju pod granatama. Dobro da postoje Mary Colvin i njoj slični ljudi da nas podsjete koliko nam je u stvari dobro. A kako smo silno nezadovoljni ovim što imamo na ovome ubogom svijetu...

Dodatak: „Ne postoje i stari a odvažni reporteri. Ili si star ili odvažan, ako si odvažan nećeš dočekati starost...“ To su bile riječi Mary Colvin. Dokazala je to u svome burnome životu, na najtragičniji mogući način...