Joan Lee preminula u 93. godini

Stan Lee, tvorac Marvela i većine strip junaka koje toliko volimo i večito rado viđen lik u Marvelovim filmovima je juče ostao bez svoje supruge Joan Lee, koja je preminula u 93. godini života u Los Anđelesu nakon što je ranije ove nedelje jedva preživela srčani udar. Porodica je objavila da je Joan umrla u miru i okružena familijom, a zamolili su novinare i fanove da ih ne kontaktiraju u skorije vreme da bi mogli na miru da žale svoj gubitak i da se njihova privatnost ne narušava tokom tih dana. 

Stan Lee i Joan Lee su proveli 69. godina u braku, venčajući se još davne 1947. godine; imali su dvoje dece, Joan Celiju koja je rođena 1950. i Jana koji je rođen 1953, ali je nažalost preminuo samo tri dana nakon rođenja. Svi koji su poznavali ovaj bračni par su govorili kako su izuzetno posvećeni i verni jedno drugom, a verovatno da nije Joan, Stan možda nikada ne bi došao na ideju da napravi neke od svojih strip junaka, pošto je Joan i sama bila autor, iako se pre toga bavila modelingom. Imali smo prilke nekoliko puta da vidimo Joan Lee na filmu, bilo to u "cameo" (X-Men: Apocalypse) sa Stanom ili ne, ali verovatno do sada nismo ni znali ko je to.

Stan Lee je jednom prilikom opisao svoj prvi kontakt sa Joan i njegovu izjavu imate prilike da pročitate ispod (nisam želeo da prevedem izjavu na srpski jer smatram da se sam duh izjave ne bi izrazio na način na koji jeste izražen u originalnom tekstu, nadam se da razumete).

“When I was young, there was one girl I drew; one body and face and hair. It was my idea of what a girl should be. The perfect woman. And when I got out of the Army, somebody, a cousin of mine, knew a model, a hat model at a place called Laden Hats. He said, ‘Stan, there’s this really pretty girl named Betty. I think you’d like her. She might like you. Why don’t you go over and ask her to lunch.’ Blah, blah, blah … So I went up to this place. Betty didn’t answer the door. But Joan answered, and she was the head model. I took one look at her – and she was the girl I had been drawing all my life. And then I heard the English accent. And I’m a nut for English accents! She said, ‘May I help you?’ And I took a look at her, and I think I said something crazy like, ‘I love you.’ I don’t remember exactly. But anyway, I took her to lunch. I never met Betty, the other girl. I think I proposed to [Joan] at lunch.”