Koliba The Shack, film za heretike ili za vjernike ?

Kada je Kanađanin William P. Young, 2007 godine objavio roman "Koliba", nije ni slutio da će za godinu dana njegovo lamentiranje o Bogu biti rasprodano u milion primjeraka. Ne samo to, od 2008. do 2010. godine zasjeo je na prvo mjesto New York Times Best Seller list, te autoru donio svjetsku slavu, a bome i nevolje sa ortodoksnim kršćanima, ateistima, teolozima i publicistima. Očito je riječ o intrigantnom dijelu, koje je nakon „Da Vinčijevog koda“, diglo najviše prašine u svijetu publicistike.

Mack (Sam Worhtington je uzorni otac troje djece, živi u divnom i skladnom braku sa Nan (Radha Mitchell). Kada se na kampiranju sa djecom na Wallowa Lakeu, dogodi užasna i nezamisliva tragedija, Mackov život se raspe u tisuću komada. Kao praktični vjernik, Mack u dubini duše krivi osim sebe samoga i Svevišnjega koji je dozvolio da se tragedija dogodi. Kao i tisuće ljudi prije njega, on preispituje svoju vjeru i sve što je do sada uzimao zdravo za gotovo, te od toga trenutka film skreće u transcedentalne vode.

Tajanstvena poruka potpisana od Pape (interni naziv za Boga u njegovoj obitelji) odvodi ga u Kolibu, gdje se tragedija dogodila, tamo susreće Sveto trojstvo: Boga u liku Afroamerikanke, Isusa u liku drvodjelje, s licem čovjeka iz susjedstva, te Duha svetoga, prikazanoga u liku žene azijatskoga porijekla. Njegov povratak samome sebi i put nazad iz dubina neizrecive boli i samooptuživanja, pospješit će razgovor o Životu sa Svevišnjim. No to ne ide glatko i Mack bude opet morao sam naći put Vjere koju je izgubio i vratiti se svojoj obitelji, te nastaviti život gdje je stao u trenutku velike tragedije.

Možda ja kao ateista nisam baš najpogodniji za pisati osvrt na ovu megauspješnicu, no s druge strane, mogu biti objektivan, te ne podlijeći teološkim zamjerkama, koje su film i knjigu dočekali na nož. Nakon filma mi je sasvim jasno kako su najveću halabuku podigli upravo vjernici, jer mada je film duboko religiozan, izbor likova koji Sveto trojstvo izabere kao kontakt sa Čovjekom je sam po sebi diskutabilan. Lik Afroamerikanke vjerovatno posebno iritira kršćansku populaciju jer zamisao o Svevišnjem kao starcu s dugom bijelom bradom, toliko je integriran u kolektivnu bjelačku svijest, da je uvreda bilo kakvo odstupanje od te „freska“ zamisli. Ako se ne varam, čak četrnaest nesukladnosti su teolozi našli u filmu, koje po njima vrijeđanju Boga i kršćane, u tolikoj mjeri da su autora knjige proglasili heretikom. Pa i podigli sudsku tužbu u nekim slučajevima.

Na stranu dodatni publicitet, koji je filmu samo pogodovao, riječ je o prilično dosadnom lamentiranju o Božjem poslanstvu i Vjeri u životu općenito. Autor je prikazao slučaj koji bi svi mi izabrali da preispitujemo postoji li Bog, te ako postoji zašto dozvoljava da se takve stvari dešavaju. Poprilično mi djetinjasto zvuče premise filma u kojima Bog objašnjava pitanje Slobodne volje date Čovjeku, te to povlači i razliku Dobra i Zla, koja neka njegova djeca ne znaju ili ne žele promisliti. Kada ti se desi tragedija, pitanje oprosta je pitanje tvoga oporavka i želje da nastaviš život, a ne pitanje razumijevanja ljudske prirode.

Uglavnom, film je potpuno posvećen pitanjima vjere, te kao takav, može pobuditi osjećaje kod određenog dijela gledatelja. Ostali stoj! Naprosto dosadno, pa na trenutke neuvjerljivo lamentiranje o životu i Božjoj prirodi.