Shorta - Rasni nemiri u Svalegardenu

Europsko prvenstvo u nogometu opet je u prvi plan gurnulo klečanje koje promovira pokret Black Lives Matter. Svi znaju za Georgea Floyda, američkog crnca kojeg je ubio policajac Derek Chauvin, 25. svibnja 2020. godine u Minneapolisu, USA. Globalan događaj koji ima i bude imao posljedice širom svijeta, još veoma dugo. Olako bi bilo Floyda i njegovu nesretnu sudbinu uzeti kao predložak za rasne nemire u Danskoj. Talib Ben Hassi je uzalud zapomagao. „Ne mogu disati!“ u Kopenhagenu prije nesretnog događaja u Minneapolisu. Bar tako tvrde režiseri odličnog danskog thrillera Shorta, Olholm i Hviid. Sve drugo je vrlo slično. Rutinska potjera za jurećim automobilom, policijska brutalnost, ili kako naši policijski PR-ovci kažu: „Pretjerana uporaba sile“. Posljedica je smrt arapskog teenagera, lanac događaja sličan kao diljem USA. Nemiri i sukobi s policijom...

Dva policajca, sušta suprotnost jedan drugom, nasilni Andersen – Jacob Lohman, te staloženiji Hoyer- Simon Sears, zajedno su u patroli. Mladi Arapin Talib Ben Hassi, u bolnici je u komi, te se očekuje najgore. Nagli i opaki Andersen, kao stariji kolega, bez obzira na opasnost ulazi s policijskim automobilom u zloglasni geto Svalegarden. Potjera za automobilom s par sumnjivih članova arapskih bandi nije dovoljna zločestom Andersenu, te on besmisleno maltretira mladoga Arapina Amosa - Tarek Zayat. Sušta suprotnost nasilnom rasisti Andersenu je njegov mlađi partner Hoyer, koji se ne bi dvoumio na sudu svjedočiti protiv Andersena ako zatreba. Nakon što im izlazak iz Svalegardena bude onemogućen, dvojac mora surađivati da spasi život. Mladi Amos se pretvara u svojevrsnoga taoca i izlaznu kartu za van iz opasne zone. No razlike među karakterima između dva danska policajca su prevelike, te se oni razdvoje, fizički i moralno...

Borba za život u Svalegardenu je samo dio onoga što vam ovaj film bude pružio. Drama o karakterima, koji su pod pritiskom i ne mogu uvijek funkcionirati onako kako mi gledaoci očekujemo. Inverzija likova je tako dobro izvedena da na kraju svojom voljom simpatiziramo zločestoga Andersena. Veoma je slično i sa svim ostalim dijelovima priče. Arapi su čas bezimena gomila ubojica, slično onima u legendarnom filmu Waltera Hilla- Assault on Precinct 13, iz 1976. godine, da bi potom žalili i patili zajedno s nekim pripadnicima arapske zajednice. Jedna jedina luda noć u rukama vještih Olholma i Hviida poigrava se s našom percepcijom dobra i zla. I to je najveća vrijednost filma. Na stranu odlična izvedba dvojca Lohman i Sears. Glavne poluge filma su svakako pomenuta dva režisera.

Ako film gledate kao pokretne slike, bez prevelikoga ulaženja u pozadinu priče, opet vas čeka vrlo dobro napravljen thriller- akcić. Zamislite se da ste na mjestu dva bijela policajca na teritoriju Arapa, a pomoći niotkuda. Bježanje od razjarene gomile, sukobi s golim rukama, pa i vatrenim oružjem. Skrivanje po podrumima i stanovima, beznađe i krvarenje, neočekivani pomagači i međusobni sukob oko mračnog događaja. Naime, oba policajca su bila prisutna kada je nastradao Talib Ben Hassi.

Shorta je arapska riječ za policiju. Ona označava i otprilike stav arapske manjinske zajednice prema „čuvarima reda i zakona“, koji teško da mogu biti na njihovoj strani. Puno je sličnosti s američkom policijom i stavom crnačke zajednice prema sili koju ona predstavlja. Uglavnom puno komentara, onih lošijih je da je Shorta suviše amerikanizirana. Rasni nemiri, brutalnost policije, geto i borba za goli život. Sam film ima i nekih dodirnih točaka s Training Day – Antoine Fuqua, iz 2001. godine, no kao što sam već napisao Olholm i Hviid prednost pred akcijom daju europskom načinu thrillera- dramatizaciji likova. To nas dovodi do druge eventualne zamjerke, to je pomalo usporeni ritam filma. Noć kada se po neprijateljskom getu, bježi i bori za goli život, zvuči kao pristojni akcioni film. No Olholm i Hviid prekidaju akcijske sekvence, dramatruškim vinjetama i tako razbijaju ritam filma, no s time dobivaju dodanu vrijednost- priču. I upravo je u toj priči i dramaturškim obratima razlika između američkog akcijskog spektakla i danskoga thrillera. Gdje crno nije uvijek crno, a bijelo ponekad dobija tamnu nijansu sive.

Kako god pogledali ovaj film, thriler ili drama s elementima thrillera, stvari funkcioniraju. Isplati se odvojiti 108 minuta, za napeti i zanimljivi danski film. Ljubitelji europskog filma trebali bi ipak biti zadovoljni, bez obzira na površnu sličnost s američkim sličnim filmovima.

Za kraj mala zanimljivost: Dok patroliraju u autu, prije ulaska u famozni geto Svalegarden (koji uzgred u stvarnosti ne postoji), Andersen i Hoyer na radiju slušaju rock pjesmu „Drinking With Myself“- Alabama Black Snakesa. Producent dizajna u produkciji Shorte - Gustav Pontoppidan, bio je bubnjar spomenutog banda. Mali homage bivšem rock bandu.

Bio bi grijeh da na kraju ne spomenem opet Waltera Hilla. Njegov sjajan film iz 1979-te – The Warriors. Kada skupina mladih mora noću pronaći prolaz kroz neprijateljske četvrti i stići na sigurno. Baš poput Andersena i Hoyera u Shorta, no da vas ne navedem krivo. Shorta nije ni izbliza tako žestoki akcić kao Hillovi The Warriors. No ako mene pitate film zaslužuje preporuku. Vrijedi ga pogledati.