Recenzija filma „MINE“ Fabio Resinaro,Fabio Guaglione

Mine su zamišljene kao napeta ratna drama, Milanskoga dvojca Fabio-Fabio, koji i nemaju nešto posebno iskustva u dugometražnim filmovima. To je podrazumijevalo da imaju dobru priču, koja bi zainteresirala neki veći studio, u ovome slučaju riječ je o Safran Company, koja se prvenstveno bavi horrorima (The Conjuring i The Conjuring 2, Martyrs, Annabelle).

Film je linearan do otprilike 2/3, no onda u zadnjem dijelu filma, onom najzanimljivijem dvojac Fabio-Fabio ispušta uzde, te film nekontrolirano kreće ka završetku. Pošto se napetost gradi na jednome liku u specifičnoj situaciji, Fabio-Fabio se odlučio da ulogu povjeri ljepuškastom Arnie Harmmeru ( liku kojega sam nešto upamtio kao ljepotana za kojeg se udala Amy Adams u Nocturnal Animals ). Lik je stvarno „dobar komad“ marinca, isti Paul Walker, recimo. No nije bio u stanju iznijeti zadnji dio filma na svojim nejakim plećima. Bar ne, kao npr. James Franco u filmu 127 Hours. Nema on tu snagu, niti karizmu.

Fabio-Fabio vidjevši da se dobro građena napetost prve polovice filma polako osipa, čine grešku i odlučuju oni umjesto priče dovesti film kraju. Ubacuju sporedne likove i situacije koje je teško povezati sa stvarnošću, lik Berbera, koji se nateže kroz zadnji dio filma je koliko didaktički toliko i predug (dragi moji Fabio-Fabio, shvatili smo da američki assassini nemaju što tražiti u pustinji Magreba).

Od te točke sa Berberom sve pomalo kreće niz brdo. Fabio-Fabio upadaju u sve veće nevolje, kulminacija je scena sa divljim psima, čiji raskomadani leševi tajanstveno isčeznu s pojavom dana. Kako film ide završetku tako i scene koje izazivaju upite, preuzimaju kontrolu nad filmom, pa Fabio-Fabio frenetičnom montažom pokušavaju izvući napetost na samome kraju filma. No to je i nepotrebno i prekasno, tako da gledaocu sve to već pomalo ide na živce i svejedno mu je što će se više dogoditi, samo da se taj nelogičan i nesuvisao krešendo napokon završi.

Naravno da nakona svega ovoga izrečenoga ne mogu nikome preporučiti taj film. Ona napetost koju Talijanski dvojac radi na početku filma, brzo biva otopljena pod vrelim pustinjskim suncem Afrike. Poput sladoleda se topi, da bi se na kraju sve pretvorilo u podgrijanu juhicu, koju najčešće ne pojedemo ( pogledamo ), do kraja. Manje zahtjevni gledaoci vjerovatno neće imati problema sa ovim filmom, no moja je pretpostavka da bilo koji zahtjevniji ljubitelj filmova neće puno prepričavati ovaj uradak.