Leave No Trace - Bijeg od ljudi...

PTSP, iliti posttraumatski stresni sindrom je kao kao izraz dosta rauban na ovim našim prostorima, slijedom događaja iz nedavne prošlosti. Koliko smo kao osobe spemni prihvatiti stvarnost koja se skriva iza toga pojma, to je već do pojedinca, a ne samoga sustava, koje u slučaju PTSP-a dobrano prednjači u odnosu na individualno poimanje ove bolesti.

Will je ratni vojni veteran koji pati od PTSP-a. On bježi od ljudi i živi sa kćerkom teenagerkom u golemom šumskome parku u Portlandu, Oregon. U nekoj vrsti kampa, njih dvoje životare pod šatorskim krilom, sve dok slučajni prolaznik ne prijavi policiji njihov šumski bivak. Will i Tom, njegova kćer budu testirani u državnoj instituciji, pa pošto Will nije nimalo nasilan, daju mu smještaj i pronalaze posao u šumskom rasadniku jelki. No Will ne može dugo izdržati u prisustvu ljudi, te on i Tom ponovo daju petama vjetra, te se zapute daleko na sjever, u hladne i velike šumetine sjevera države Washington. No Tom je već „okusila“ i udobnost krova nad glavom, pa i druženje s vršnjacima u školi. Smrzavanje u šumi, noćenje u praznim kolibama više nije jedini „izbor“ za Tom...

Mi, obični smrtnici PTSP automatski povezujemo s alkoholizmom, tabletama i nasiljem. Will nema veze s time. On tablete dobivene od liječnika ratnih veterana preprodaje da bi kupio jaja i bocu plina za svoj mali šumski kamp. Isto tako u njemu nema zrna nasilja, a svoju kćer beskrajno voli. Toliko da ne uviđa da bijeg u šumu daleko od ljudi, nije njezin izbor, već njegov nametnuti odabir.

U ovoj tihoj nenametljivoj drami, ni institucije nisu prikazane kao bešćutna mašinerija. One su na Willovoj strani, pokušavaju ga postepeno asimilirati u društvo, ne pomišljajući mu oduzeti kćer. Kao uostalom i pripadnici njemu sličnih ljudi (zajednica koja živi u šumi u kampericama), koji mu pomoć pružaju bezuvjetno i nenametljivo kada mu je najpotrebnija. No Will ne može pobijediti vlastite demone i dolazi neminovni trenutak kada mora birati između povratka ili gubljenja svoje najveće i jedine spone sa ljudskom zajednicom...

Ovo nije film u stilu Discovery Channel. Will definitivno nije Bear Grylls. Ne lovi vjeverice za večernji obrok, niti preskače opasne brzace. Ljubitelji šumskih vratolomija budu prvi razočarani tempom i nedostatkom uzbuđenja. Film je to koji sporo i nimalo melodramatično izlaže neizvjesnu sudbinu čovjeka koji je izgubio poriv za ostanak u civilizaciji. Njemu svaki ostanak u društvu kakvo smo mi razvili postaje neprihvatljiv. Bez obzira na količinu empatije i nenametljivosti koje mu ljudska zajednica može ponuditi. Nedostatak melodrame je nadoknađen izvanrednom glumom Bena Fostera, koji može s ovom ulogom konkurirati i za Oskara, ako pitate širi auditorij filmske kritike. Jednako tako, film je vodila i režiserka Debra Granik, koja je svoju empatiju prema malim, društveno marginaliziranim zajednicama dokazala filmom Winter's Bone. Možda i ponajboljim filmom Jennifer Lawrence do sada.

Moja preporuka za ovaj film važi za ljude koji vole malo drugačije filmove. Drame bez adrenalinskoga naboja i velikih praskavih događaja. Nije čudo što na Rotten Tomatoes ovaj film drži rating 100%/185 prikaza, kao jedan od malobrojnih koji se s time mogu podičiti. No, isto tako ovaj film nije za većinu ljubitelja akcije i onih koji žele bijeg od stvarnosti filmskom čarolijom. Njima ovo bude dosadno i bez veze. Gledati svakako, no film nije za svakoga....

Digresija: Potreba da nas društvo zaštiti od nasilja, čini nas kao pojedince ranjivijima nego u prošlosti. Kako psihički tako i fizički. Naša predodžba o PTSP-u kao jakome „Muškarcu“ koji je eto ostao bez muda, bude srušena i u današnjici, a kamoli u sutrašnjici. PTSP bude izbrisao većinu dobnih granica a o spolnim da i ne govorimo.